Asanović: Uz malo vjetra u leđa Hrvatska bi mogla jako daleko na EURO- u

Prati nas ta Turska, od prvoga nastupa Vatrenih na velikim natjecanjima. Tko će zaboraviti 11. lipnja 1996. godine, City Ground, Notthingham… Evo ide 20. godina od te otvarajuće utakmice Europskog prvenstva u Engleskoj. Od svih sudionika tog ogleda dvojica će biti i u Francuskoj kao dijelovi reprezentacija Hrvatske i Turske. Davor Šuker je predsjednik HNS- a, a Fatih Terim je izbornik, kao i tada.

Hrvatska je tada pobijedila s 1:0, onim toliko opjevanim pogotkom Gorana Vlaovića četiri minute prije kraja utakmice. Da, sjećamo se i onog Alpaya koji nije želio rušiti našeg golgetera, kasnije je dobio UEFA- inu nagradu za fair play, ali nismo sigurni da je zbog toga bio sretan.

Međutim, osim tog pogotka Vlaovića, kao zaustavljena slika zauvijek će ostati ona briljantna, bogovska asistencija Aljoše Asanovića. Bila je to lopta s očima koja je pronašla kasnijeg strijelca.

Pitamo Aljošu Asanovića koji je trenutačno u New Yorku, je li mu ta asistencija Vlaoviću najveća asistencija njegove karijere?

– Dakle, ta utakmica je bila izlazak Hrvatske na veliku scenu, pa je stoga nezaboravna. Kad se sad nakon 20 godina sjetim te asistencije koje je završila Vlaovićevom golom, i kad je stavim u kontekst važnosti tog ogleda i činjenice da je to bio prvi na velikim natjecanjima, da, mogu kazati da mi je ta asistencija bila najveća u mojoj karijeri. Koliko se sjećam, utakmica s nogometne strane nije bila bogzna kakve visoke kvalitete, bilo je previše respekta s jedne i druge strane, ali se onda rasplela tom mojom asistencijom i fantastičnom golom Vlaovića.

Mi se sjećamo još jedne velike asistencije, one Šukeru u polufinalu SP- a u Francuskoj?

– Eh da, samo tada nije ostalo 1:0 za nas… U Notthinghamu jest, pa nema usporedbe kad se radi o asistencijama.

Kako je tada, te 1996. godine svlačionica čekala tu utakmicu, jeste li se osjećali kao favoriti, jeste li bili uvjereni u pobjedu?

– Ne, ne mogu kazati da smo se osjećali kao favoriti. Prvi put smo izlazili na veliku scenu, tako da nam je to ipak bilo u glavama. Međutim, s druge strane smo znali da smo dobri, kompaktni, a imali smo i Ćiru Blaževića koji nas je u to uvjeravao. Svaka utakmica kojom otvarate veliko natjecanje je zahtjevna, teška, obično ona zna odrediti kompletni nastup na turniru. Znam da su naši mediji govorili i pisali da smo mi favoriti, ali moram biti skroz iskren, ja osobno nisam mislio da jesmo. S druge strane, Turci u tim godinama nisu bili u nekom velikom zamahu, ali svejedno, naš respekt je bio ogroman.

Bili ste u stručnom stožeru Slavena Bilića one 2008. godine na Euru u Austriji, jesmo li tada prije tog četvrtfinala bili uvjereni u trijumf protiv Turaka?

– Uh, ta utakmica… Ja bih prije no što progovorim o njoj želio nešto kazati o još jednoj velikoj pobjedi protiv Turske. Ljepše je pričati o pobjedama, zar ne? Dakle, htio bih o onom velikom trijumfu u dodatnim kvalifikacijama za Euro 2011. godine kad smo ih s 3:0 dobili u Istanbulu. Nakon onih turbulentnih kvalifikacija, bilo je stresa. No ta utakmica je za mene povijesna! Držim da je trijumf u toj utakmici bio jedan od najvećih pobjeda hrvatske reprezentacije uopće!

Kako ste vi iz stručnog stožera pripremali tu utakmicu; napasti, biti oprezan, vrebati iz kontri, što je bila ideja vodilja?

– Znali smo da moramo biti čvrsti u bloku, stabilni, koncentrirani, te preko bokova žestoko napadati. To smo napravili savršeno, s tim da smo ih “ubili” već na početku, to je bio ključ. Odmah je Olić zabio gol u drugoj minuti, to je usmjerilo utakmicu. Makar moram kazati da smo prije početka svi bili nervozni jer su nas izmučile te kvalifikacije, situacija je tad bila alarmantna, te dodatne kvalifikacije uvijek se jako nezgodne. U razdoblju u kojem smo čekali taj ogled, nakon što smo bili na izvlačenju u Krakovu, mi u stožeri smo se na čelu sa Slavenom nekako skupili. Iako je bilo nervoze, ipak je prevladavao osjećaj da to moramo proći. Na kraju se osjećaj pokazao točnim. Imali smo sjajnu atmosferu, to je također bilo krucijalno.

Eto, ispričali ste tu lijepu priču, morali smo doći i do one gorke na Prateru 2008… ?

– Te godine smo nekako bili najzreliji. Bili smo najsposobniji za napraviti taj iskorak koji se od nas nekako i očekivao. Nažalost, ta utakmica mi je ostala kao najbolnija. Svima, ne samo meni ili stožeru, već i igračima. Ostala je urezana kao najdublji ožiljak, onaj koji ostaje za sva vremena. Radilo se o fatalnoj utakmici u kojoj smo imali sve, a na kraju nam je ostalo ništa. U onim jedanaestercima nismo imali šanse, kad primiš onakav pogodak u zadnjoj sekundi, onda su igrači pod ogromnim pritiskom, vrata suparnika izgledaju kao ona hokejaška, mala, ne vidiš gdje lopta može proći. Emocionalni pritisak bio je prevelik. Bila je to prilika da odemo jako daleko, možda i do kraja.

Kad smo govorili o pripremi one utakmice 2011. godine, možemo li saznati kako je Bilić s vama pripremao tu utakmicu?

– Znali smo dobro da imamo igrače koji mogu biti kompaktni u svakoj liniji. Znali smo da smo jaki. Pokušavali smo preko Modrića i Rakitića kontrolirati veznu liniju, uspijevali smo, bili smo bolji, ali nismo uspjeli zabiti. Na kraju smo uspjeli preko Klasnića, ali zabili su i Turci.

Jeste li svi skupa, od Bilića pa do vas zanemarili taktiku nakon toga gola Klasnića? Svi ste uletjeli u teren…

– Ma, budimo realni kad se prisjećamo te situacije. Cijela Hrvatska, svih 4,5 milijuna stanovnika je tada “uletjelo u teren”! Na Prateru tada, da se moglo, cijela tribina s hrvatskim navijačima bi uletjela na travnjak. Sada pričati o tom potezu nema nikakvog smisla. U tom trenutku su prevladale emocije, to se ne može zamjeriti, jednostavno ne može. Jesmo li trebali zadržati emocije mi iz stručnog stožera? Kada bismo sad hladno razmišljali, onda bi odgovor bio sigurno “da”, ali… Da nismo primili taj gol od Senturka, svi bi govorili i pisali o sjajnim odnosima u reprezentaciji, o jedinstvu stručnog stožera i igrača. Je.. ga, primili smo gol, a onda je startala ta priča o neiskustvu. Nakon bitke je najlakše biti general.

 

Dojma smo da je Turska sve više rasla iz godine u godinu, da je, recimo, te 1996. godine bila najslabija, a da je sada jača nego 2008. godine?

– Turci iz godine u godinu ulažu sve više u nogomet. Pogledajte tu infrastrukturu, sponzore, njihovu ekonomsku situaciju…Ogromna su država, nema tu nikakve slučajnosti i normalno je da idu prema naprijed. Rastu u svakom pogledu, klubovi im imaju ogromne budžete, liga im je moćna pa gotovo 90 posto njihovih reprezentativaca dolazi iz njihove lige. Nadalje, imaju  tog Fatiha Terima koji je fantastičan stručnjak, animator, motivator, znalac, vođa…Prepun je emocija, pun iskustva. Danas je Turska zaista ozbiljna reprezentacija.

Mnogi ovu Čačićevu reprezentaciju uspoređuju s onom iz 1998. godine, s onom koja je s vama u momčadi osvojila broncu u Francuskoj? Ima li mjesta takvim usporedbama?

– Naravno da ima, ova reprezentacija se itekako može usporediti s Vtrenima iz 1998.! U Čačićevoj vrsti nema igrača koji igraju u malim klubovima i koji imaju epizodne uloge. Mandžukić je nositelj Juventusa, nije ga Allegri tako žarko želio dovesti. Rakitić igra standardno u Barceloni, on nije od onih koji “nastupa”, on je jedan od najboljih veznih igrača u svijetu. Luka Modrić je također sam vrh, također jedan od najboljih veznjaka u svijetu, on vodi igru Reala. Srna je dugi niz godina top klasa, glavni igrač u Šahtaru, Perišić je fenomenalan, jedan od nabitnijih u Interu, Brozović je fenomenalan, Ćorluka igra izvrsno u Rusiji, Vida je sjajan u Ukrajini…

Asanović zaključuje:

– Imamo igrače koji su nositelji, pravi nositelji u svojim velikim klubovima. imamo s punim pravom danas kazati: “Ljudi moji, danas imamo momčad kao što je bila ona brončana 1998.!” Naravno, za postići onakav rezultat, trebat će i malo sreće, jer ona je uvijek potrebna. Uz samo malo vjetra u leđa, a tu mislim na taj dodir sreće, Hrvatska može daleko na Europskom prvenstvu u Francuskoj! Da budem precizniji, jako daleko!

Izvor: sportske novosti

Leave a Reply