Čak mi mozak sam viče: “Bobane, pazi leđa”

Novost na našoj stranici bit će kolumna “kroničara” hrvatske nogometne reprezentacije, koju ćete moći čitati svakog utorka i petka…

-Ljudi moji, što vam je? Pustite me da navijam za Hrvatsku!

 Spremam police praznim ladice

 bacam stare stvari

u ove cipele nitko ne može

vrijeme dojam kvari

U mojoj glavi se svađa

 gomila ljudi

nadam se da se ne čuje

 a dijete u meni

jos uvijek se čudi

kamo sve to putuje

Slušam pjesmu Parnog valjka i fakat revno kopam po ladicama. Svašta tamo nalazim, stari stripovi, neke zabilješke, gle ima i kazeta, ploča. Evo i neke kutije, piše na njoj – ulaznice. Pomno skidam poklopac, gomila papirića, zgužvanih i mahom požutjelih… Prosuo sam sadržaj kutije na tepih. Ostajem zapanjen. Vadim iz gomile prvi komadić papira. Ulaznica s prve službene, kvalifikacijske utakmice hrvatske reprezentacije, u Estoniji 1994. godine. Sjećam se, nastupala je Hrvatska u bijelim dresovima s crveno-bijelim kvadratićima na obrubu rukava. Pobijedili smo, ali teško. Sjećam se i ruševnog stadiona u Talinnu i Ćire i Ivića zajedno na klupi. Bože dragi, pa tome je prošlo 22 godine.

Dobro sam još živ.

 Eh, sad počinju navirati sjećanja. Ciljano tražim ulaznice. Gdje su ulaznice s engleskog Eura 1996. godine. Evo ih, u posebnoj kuverti. Turska, Danska, Portugal, Njemačka! Prekrasno, i izgled tih ulaznica i osjećaji koji me preplavljuju.

 Vraćam se u povijest, traćim ulaznicu iz Palerma. I nalazim je. To smo se pokazali svijetu, kad smo nadvisili svjetske doprvake na njihovom terenu.

Sad sam već mahnit. Nervozno širim hrpu papira ispred sebe. Tu su sve ulaznice iz kvalifikacija za Francusku 1998. godine, kao i one sa same svjetske smotre. Najduže od svih držim onu ulaznicu iz polufinala s pariškog St. Dennisa. Opet živim onu jednu minutu kad smo bili u finalu Svjetskog prvenstva. Čak mi mozak sam viče: “Bobane, pazi leđa”.

Da se razumijemo, i ulaznice sa svjetske smotre u Japanu su tu, bila je to 2002. godina. Kao što ima ulaznica i s Europskog prvenstva u Portugalu dvije godine kasnije. Naravno, Njemačku je malotko 2006. htio propustiti, prokleta Australija, držim ulaznicu s te utakmice i sjećam se nesretne eliminacije.

 Dok ovo nabrajam, a valja spomenuti i europsku smotru 2008. u Austriji, ahhh kako je lijepo bilo, a nije bilo loše ni četiri godine kasnije u Poljskoj, prima me neka mučnina. O tome trenutak kasnije. Ajmo još malo dalje. Brazil me koštao želje da imam barem polovni auto, ostavio sam ga po brazilskim bespućima plaćajući glupu činjenicu što sam morao jesti.

Ne, ne hvalim se, možda je i budalasto na što sam sve trošio novce nauštrb obitelji i sebe. Nešto drugo želim ovim pukim nabrajanjem istaknuti. Tu mučninu koju sam vam spomenuo. Kadgod bih putovao s hrvatskom reprezentacijom ljudi su me ispraćali s oduševljenjem, mnogi su žalili što nisu na mom mjestu, a mnogi su se kao i ja odricali te glupe hrane samo da bi mogli biti na tribini bodriti “vatrene”. Ispraćali su me oni koji su ostajali, ali kasnije i dočekivali, kao junaka, ponekad većeg nego što su sami igrači bili. Svi su mi bili možda i pomalo zavidni, ushit se osjećao i prije i za vrijeme i poslije velikog natjecanja. I sad svega toga nema. Spremam se za Francusku, najprije u Pariz. Pitate me otkud novci. Papak k’o papak, posudio sam ih. Kako ću ih vratiti? Ne znam, nekako. To je moj problem.

Veći mi je problem što nema ushita, što nema radosti, što se svi drže nekako postrani. Mediji samo što se ne sprdaju s nama navijačima koji ćemo u Francusku. Neki idu toliko daleko pa pozivaju i na bojkot reprezentacije. Gledam i ne vjerujem. Neki moji frendovi navijači me upozoravaju da činim krivu stvar jer idem navijati za Hrvatsku. Oprostite, prijatelji moji, tu ne mogu biti u krivu. Spominju mi razna imena, privatne interese, ovo, ono…

Ljudi moji pošteni kakav sam i sam. Dopustite da navijam za svoje. Ostavite me na miru, briga mene i za Mirka i Slavka i Davora i Zdravka, kako bi Ćiro Blažević rekao, za Miku, Peru, Lazu… Ja navijam za Hrvatsku, ja navijam za reprezentaciju, ako želite ja navijam za iluziju. Ali, ta iluzija je moja, duboka, topla, sentimentalna, jedina, najdraža! I biti će nas još u iluziji, čuti će se naša pjesma u Francuskoj.

Opet, koliko sam nepokolebljiv toliko me i boli gdje smo došli. Podijeljeni na sjever i jug, pro et contra se osjeti baš za svakog igrača, svakog dužnosnika. Svi imaju nešto za reći, protiv nekoga. Ne mogu to slušati. Želim gledati našu reprezentaciju, navijati za nju, bez obzira tko je, kako i zašto vodi. Uostalom, kao pedesetogodišnji navijač odavno sam shvatio jedinu istinu. Ostajemo mi na tribinama – svi se ostali mijenjaju, i oni koji igraju i oni koji mute u nogometu.

 Ništa. Spremio sam ulaznice natrag u kutiju i provjerio ima li mjesta za njih još nekoliko iz Francuske. Izgleda da nema. Nova kutija, to je rješenje. I stara navika, moja reprezentacija!

Leave a Reply