Ratove sa strane bar dok traje EP, a poslije idemo dalje

Ova mi reprezentacija baš ništa ne znači. Ne navijam za repku dok god ova ekipa vodi nogomet i dok se ne maknu iz saveza. Više ništa ne osjećam kad gledam Hrvatsku. Ne zanima me Mamićeva reprezentacija. Sve to, uza salve ironičnih komentara na račun izbora slogana na pročelju autobusa vatrenih, od kojih su neki čak i bili duhoviti, moglo se čuti u godini Europskog prvenstva od poznanika, kolega ili prijatelja kad bih pitao kakav rezultat očekuju ili čak hoće li ići u Francusku. I priznajem da sam se i sâm znao uloviti da utakmice vatrenih više ne čekam s nekim nestrpljenjem kao prvi nastup na velikom natjecanju prije dvadeset godina, također protiv Turske u Nottinghamu. Ali vjerojatno je to i normalno, ide s godinama, kao što mi je s petnaest bilo normalno da me ne zanima ni pet posto tko vodi savez. I na koji način…

Nekako je možda i normalno da nakon dvadeset uglavnom uspješnih godina nema više bezrezervne podrške i da ne gledamo više ni kockice na zelenoj travi tako vjernički fanatično kao nekad. Ali, opet, zauzeti potpuni “baš me briga” stav zbog tamo nekog Mamića ili Šukera odiozno mi je kao i euforično trabunjanje u mikrofon nakon velikih pobjeda…

Nedavno sam pitao starijeg kolegu je li u ono vrijeme poznavao ljude koji su otvoreno u društvu govorili da ne navijaju za reprezentaciju Jugoslavije i da ne osjećaju baš ništa prema njoj.

– Jesam, jednog! Zapravo dvojicu… Prvi je bio iz obitelji za koju smo znali da ne podnosi cijeli taj sustav i državu, a drugi je rekao da nema nekih posebnih osjećaja i da ga samo klupski nogomet zanima. Svi ostali koje sam poznavao itekako su navijali. I ja također. Tek se sa SP- om u Italiji 1990. to promijenilo – rekao je.

Pritom je ispričao i zanimljivu anegdotu.

– Jugoslavija je 1973. igrala protiv Grčke u Pireju, trebala joj je pobjeda od dva gola razlike da bi zadržala šanse za plasman na SP. Od 63. minute vodila je 3:2, ali nikako nije mogla zabiti i taj četvrti, a ja sam s mamom u zadnjih petnaest minuta izašao van jer smo morali u dućan. Hodali smo Trešnjevkom i u jednom trenutku, to nikad neću zaboraviti, iz okolnih se zgrada začuo strašan huk, gotovo unisono se zaorilo “gol”. Kad smo kasnije ušli u dućan, pitao sam što se dogodilo, a prodavačice su ushićeno rekle: “Pobijedili smo 4:2, Karasi je zabio!”.

E sad, znam bar trojicu koji će se sad praviti ludi, jer moderno je praviti se lud, i reći da su to sigurno bile “oficirske zgrade” i da je njima ta momčad uvijek bila mrska, ali bliži sam ipak tvrdnji kolege da je “99 posto nas ipak navijalo”. I pritom nisu razmišljali ni o Titu na Dedinju, ni o partiji, ni o JNA ni o nekakvom imaginarnom bratstvu i jedinstvu. Jednostavno se gledalo nogomet koji izvlači, ne samo kod muškaraca, jake emocije, posebno na velikim natjecanjima.

Nekako vjerujem da ćemo, kad krene to u Francuskoj, zaboraviti na sve naše podjele i ratove i biti uz reprezentaciju, pa kako god završilo, i da nećemo, dok gledamo Luku Modrića, razmišljati o njegovu odnosu s Mamićem. Reprezentacija je jedna, drugu nemamo i njezin krah u Francuskoj ne bi možda ni za milimetar pomaknuo s mrtve točke neke odnose u hrvatskom nogometu koji nam smetaju. A kad sve prođe svatko može, naravno, nastaviti svoju borbu za promjene koje su u dobroj mjeri i nužne. Slike iz Svetog Martina govore da se reprezentacija još uvijek vatreno voli. Kvragu, ako smo navijali za plavi dres, pa gdje je problem s kockastim?

Izvor: večernji list

Leave a Reply