Samovojska: Hrvatskih 11 na EURO- u mora početi igrati kao jedan! To je, nažalost, rijedak slučaj…

Ante Čačić nema ni trun dvojbe u ispunjenje prioritetnoga cilja hrvatske reprezentacije na Euru 2016. Obožavamo optimiste. Optimist je, bez ikakve dvojbe, najljepše zanimanje u svijetu. Posebice, ako se plaća. Optimist je lijepo biti, no što Hrvatska realno može učiniti u Francuskoj? U zemlji lopte, u kojoj vječni Ćiro Blažević ovih dana šalje Čačiću važnu poruku: “Drž’ žene daleko od igrača (pa ćeš, valjda, uspjeti)”, u kojoj nam je Štimac poručio kako ćemo biti prvaci svijeta (2014.), a čak i razumni i staloženi Prosinečki jednom zgodom (2008). kazao kako ćemo biti prvaci Europe, optimizma zaista ne manjka.

Lijepo je biti optimist, ali uoči Eura – barem jednom – nužnije je biti pametan i racionalan. Hrvatska je plasmanom na Euro već postigla veliki rezultat. Naravno, Hrvatska na Euru može otići i korak dalje, može proći skupinu, može otići i još koji korak dalje, no potpuno je nepotrebno i Čačića i momčad opterećivati (pre)visokim ciljevima. Nastup u završnici velikoga natjecanja san je snova svake nogometne zemlje. Hrvatski plasman na Europsko prvenstvo iznimno je postignuće. Što ovoga časa mnogo bolje od nas znaju Nizozemci. Ljudi koji su izmislili totalni nogomet, ljudi koji su sustavu 4-3-3 dali posebnu dimenziju, ljudi koji su imali Cruyffa, Gullita, Van Bastena… ne igraju na Euru. Oni će EP gledati sa svojih poldera. A Hrvati će, naravno oni koji imaju nešto novca, putovati Francuskom.

Hrvatska je u 11 pokušaja izborila nastup u završnici devet velikih natjecanja. To je prekrasna brojka. Svi naši prvi susjedi, proizišli iz negdašnje države, izborili su osam! Srbija četiri, Slovenija tri te BiH jedan. Brojkama kakve niže hrvatski nogomet diče se samo najveći. Poput Njemačke, Španjolske, Francuska, Italije…

Hrvatska francuskim stazama, da bi bile posute ružama, mora ići mirno, utakmicu po utakmicu.

Dva su mjesta u svakoj nogometnoj momčadi osobita. Vratar i golgeter. Obojica, ako su vrhunski, često znaju biti pola momčadi. Što nam je svojedobno dokazala kooperacija Šuker – Ladić, koji je bio najbolji kad nam je najviše trebalo. Hrvatska je dosad imala veliku sreću. Redovito je imala golgetere. Davor Šuker, pa Dado Pršo i Eduardo zabijali su sve najvažnije golove. Najvažnije golove zabijao je i Mandžukić, kojega je naslijedio Perišić.

Hrvatska uoči Eura izgleda vrlo dobro. Naravno, u svojim klubovima. Mandžukić je prvak Italije, Modrić i Kovačić mogu osvojiti i Ligu prvaka i prvenstvo Španjolske, Rakitić je najveći favorit za osvajanje prvenstva i kupa Španjolske. Perišić i Brozović dobri su, ali samo četvrti u prvenstvu Italije, Vida je prvak, a Srna i Eduardo drugi u prvenstvu Ukrajine…

Dva hrvatska slučaja osobito su zanimljiva. Lovren je sve bolji u Liverpoolu, a naša stoperska linija vapi za pravim – brzim, energičnim – igračem. Mogu li se pomiriti Čačić i Lovren? Navodno, linije nisu dokraja zatvorene. Vrlo je zanimljiv slučaj i Eduardo. Koji ne može prestati zabijati u Šahtaru. Eduardo, koji se oprostio s Vatrenima, na svako potezanje pitanja “bi li još zaigrao u reprezentaciji” uporno ponavlja: “Gotovo je.” Šteta. Premda je vrlo teško, a često i potpuno promašeno uspoređivanje prošlosti i sadašnjosti, značenje Eduarda za Bilićevu vrstu bilo je jednako značenju Šukera za Blaževićevu momčad. “Hrvatska je bez Eduarda slabija 30 posto”, otvoreno je kazao Vlatko Marković, pokojni predsjednik HNS- a, nakon što je Eduardo 23. veljače 2008, doživio težak lom noge u dvoboju Birmingham – Arsenal. Kad je bio u formi, Eduardu su za jedan pogodak trebale dvije polušanse. Tako je i sada.

Hrvatska, premda je njena zadnja linija tanka, na Euro svakako ne ide bez nade. No da bi nade bile realnije, nužno se mora ispuniti jedan uvjet: hrvatskih 11 mora početi igrati kao jedan. Što je, nažalost, rijedak slučaj.

Izvor: jutarnji list

Leave a Reply